Za mnoge ljude je uobičajeno da koriste previše jezika kada se obraćaju ili daju uputstva osobama sa autizmom. To je zamka u koju svako od nas može lako da upadne i ne primećujući. Tu je uobičajeno mišljenje da osobe iz spektra autizma mogu razumeti mnogo više nego što oni zaista razumeju. To se često dešava zato što osoba sa autizmom može biti veoma verbalna i mi verujemo da ona i razume sve to što može da izgovori. Neke osobe sa poremećajem spektra autizma nauče mnogo fraza i često koriste reči koje ne razumeju. Slušalac pretpostavlja da, ukoliko oni koriste takav jezik, moraju ga i razumeti. Još jedan razlog zbog kojeg možemo steći lažan utisak o prirodi razumevanja neke osobe je taj što oni mogu da prate uputstva. Ipak, neke osobe se izvešte u praćenju kontekstualnih znakova i pamte određene rutine a ne prate obavezno verbalna uputstva koja im dajemo.

Važno je da budemo svesni nivoa složenosti sopstvenog jezika kada nismo sigurni u nivo razumevanja neke osobe. U tim slučajevima, uvek treba održavati jezik na jednostavnom nivou. Procena jezičkog nivoa i sposobnosti je često vrlo komplikovana i bilo bi najbolje da je izvede logoped koji može posmatrati osobu u različitim komunikativnim situacijama i okruženjima. Takođe je jako važno proveriti da osoba nema oštećenje sluha koje ga sprečava da zaista čuje naloge.

Pristup minimalnog govora

Pristup minimalnog govora fokusira se na upotrebu jedne ili dve ključne reči, pre nego rečenice. Na primer, učitelj bi mogao da kaže detetu sa autizmom:“Dobro, obuci tvoju jaknu i čizme pa idemo napolje da se igramo u pesku“. Dete možda neće moći da razume ništa od ovoga i potpuno će ignorisati učitelja ili će samo pratiti ono što i drugi rade. Kao alternativu, učitelj može da odvede dete do jakne i kaže „jakna“. Potom može da odvede dete do čizama i kaže „čizme“ i pomogne detetu da se obuje. Ovo možda izgleda kao prilično dugotrajan način za zauzetog učitelja da kaže detetu šta treba da uradi ali vremenom bi takav pristup trebalo da pokaže pozitivne rezultate. Poter i Vitaker (2001) naglašavaju da kada komuniciramo sa decom koja imaju ozbiljne teškoće u razumevanju govora, mi moramo komunicirati ono što je u fokusu njihove pažnje. Tako dok im oblačimo čizme, mi kažemo „čizma“. Na taj način dete može da počne da povezuje objekte ili događaje sa određenim rečima. Na duge staze, učitelj neće morati da fizički pokazuje detetu objekte, može ih samo imenovati i dete će prepoznati reč. Kada koristimo jezik, takođe je važno da izbegavamo apstraktan jezik i apstraktne pojmove. Na početku je verovatno najbolje da se držimo imenica (lopta, čaša) i glagola (trči, pliva), pre nego prideva (veliki, star), predloga (u, iza), zamenica (on, moje) ili vremenskih koncepata (sutra, popodne).

Pristup minimalnog govora može se koristiti sa odraslima ili decom sa ozbiljnim kašnjenjem u komunikaciji. Korišćenje samo pojedinačnih reči često može biti mnogo efikasnije od rečenica. Postoje dokazi koji pokazuju da pojednostavljivanje jezika ne samo da pomaže osobama sa autizmom da bolje razumeju jezik, već takođe ima pozitivan efekat na ponašanje, ohrabrujući  interakciju i odgovore.

Problemi u ponašanju često se javljaju zbog toga što osoba ne razume šta se dešava i šta drugi ljudi očekuju. Pojednostavljivanjem jezika neprikladna ili problematična ponašanja mogu biti izbegnuta.

Dodavanje daljih znakova uz pojedinačne reči takođe može olakšati razumevanje. Korišćenje vizuelne podrške, znakova ili gestova ili objekata uz govor daje osobi dodatnu pomoć. Takođe, treba napomenuti da ukoliko koristite vizuelnu podršku itd. i dalje nastavite da upotrebljavate pojedinačne reči jer duže rečenice mogu odvratiti pažnju od drugog vida podrške.