Kada su u pitanju teškoće sa učenjem, važno je posedovati nekoliko funkcionalnih strategija za pomoć u komunikaciji i trenucima kada dođe do prekida u njoj. Za dečaka sa autizmom možete koristiti vizuelne strategije, za devojčicu sa oštećenjem sluha možete koristiti znakove rukama uz obraćanje pažnje na elemente okruženja (osvetljenje, pozadinska buka itd.) dok za dečaka sa ozbiljnim poremećajem učenja možete koristiti referentne objekte. Svako dete je drugačije i ukoliko radite sa nekoliko dece sa smetnjama u razvoju, važno je imati strategije komunikacije za svakog od njih individualno. Kao vešti komunikatori, mi moramo biti svesni svog sopstvenog jezika i sredstava za komunikaciju koje sami koristimo.

Pogledajte naš odeljak o totalnoj komunikaciji i ključne vođice za više informacija o različitim načinima da olakšate komunikaciju sa decom sa posebnim potrebama. Naš odeljak o autizmu takođe sadrži dosta relevantnih informacija koje se tiču komunikacije.

Komuniciranje sa decom koja imaju ozbiljne govorno jezičke teškoće
Deca sa teškim poremećajima komunikacije ili izrazitim i kompleksnim potrebama predstavljaju pravi izazov kada je u pitanju komunikacija. Ipak, često postoje načini na koje ova deca mogu pristupiti komunikaciji i postoje načini na koje im možete pomoći da razumeju. Ponekad je to spor proces i često ćete komunicirati samo sa nekoliko ključnih reči. Neverbalne osobe koje imaju ogromne teškoće u učenju ili „težak“ autizam su često vrlo teške za interakciju. Ne samo da imaju teškoće sa razumevanjem, nego su takođe u ozbiljnoj nemogućnosti da izraze svoje sopstvene potrebe ili osećanja. Pod „teškim oblikom“ autizma podrazumevamo osobe koje su neverbalne, nekomunikativne i često opisane kao „u svom svetu“. Te osobe imaju teškoće u praćenju naloga i mogu ispoljavati problematična ponašanja ako im priđete ili ih podstičete da nešto urade.

Jedan od pristupa koje možete koristiti naziva se intenzivna interakcija. Ovaj metod pokušava da stvori komunikativno okruženje koje je ugodno i nije preteće osobama iz autističnog spektra, ili sa teškim oblikom poremećaja učenja. U neku ruku, model ovog pristupa je uzet iz načina na koji mi prvo počinjemo da komuniciramo sa bebama, gde su interakcije kratke i uključuju zvukove, dodir i kontakt očima. Interakcije su kratke ali se mogu produžavati tokom vremena. Dete je aktivni učesnik koji je motivisan da komunicira i koji će preuzeti vođstvo i osetiti osećaj kontrole nad komunikativnom situacijom. Kroz ovaj pristup možete napraviti vezu sa osobom, stvoriti prijatnu razmenu, smanjiti problematična ponašanja i razviti komunikativne veštine.

Koji god metod da koristite, jako je važno da provedete vreme posmatrajući dete sa ozbiljnim kašnjenjem u komunikaciji. Često postoji mnogo suptilnih pokušaja komuniciranja koji prolaze neprimećeni. Od ključne je važnosti da pokušate da uhvatite te pokušaje i pokušate da razumete njihovo značenje. Postoji verovanje da ukoliko ti pokušaju predugo ostanu neprimećeni, dete može odustati od od pokušavanja da komunicira. Sa neverbalnom decom fokusirajte se na pokrete tela i primetite svaku vokalizaciju. Snimajte dete i pregledavajte snimak, često ćete videti nove stvari koje pre niste primetili. Tražite okidače pokreta i vokalizacija – zbog čega je Sava mahao rukom, ili se Kata osmehnula? Beležeći podatke možda ćete početi da uviđate da određene stvari izazivaju određene odgovore – šta je dete uradilo kada je bilo uznemireno? Šta je uradilo kad je htelo još? To može biti vaša početna tačka komunikacije. Učeći detetove odgovore možete naučiti njihov sistem komunikacije.