Disleksija je poremećaj koji izaziva teškoće u čitanju, pisanju i spelovanju i problem je sa kojim se susreće veliki broj dece. Kašnjenje u govorno jezičkom razvoju često može biti prvi znak da će dete imati teškoće sa čitanjem. Disleksija i teškoće sa opismenjavanjem mogu biti izazvani brojnim faktorima i stoga ima nekoliko različitih programa koji mogu pomoći sa čitanjem. Kada procenjujemo teškoće sa čitanjem moramo napraviti razliku između „sporih čitača“, koji su u skladu sa svojim opštim kognitivnim razvojem i onih koji imaju specifične teškoće čitanja.

Mnogi programi čitanja obuhvataju fonološku svest. Fonološki razvoj opisuje proces kada dete uči nove glasove, pohranjuje ih i potom im pristupa da bi tačno formiralo reč. To je veoma složen sistem i povezan je sa detetovom sposobnošću da organizuje i razlikuje nove glasove. Sposobnost prepoznavanja, stapanja i segmentiranja tih fonema je ključna za razvoj veština dekodiranja i spelovanja. Neka deca, koja imaju dobre jezičke veštine, mogu kompenzovati teškoće u čitanju i koristiti kontekst da im pomogne da razumeju rečenicu. Onima sa lošijim jezičkim veštinama i teškoćama u opismenjavanju biće teže da kompenzuju, tako da će čitanje za njih biti znatno teže.

Rana intervencija je od ključne važnosti. Potrebno je koristiti multisenzorni pristup u procesu ovladavanja slovima, što podrazumeva uključivanje što većeg broja čula u taj proces kroz izvođenje raznovrsnih aktivnosti sa raznovrsnim materijalima. Kod teškoća sa čitanjem često je prisutna genetska predispozicija, tako da roditelji koji su sami imali teškoće sa opismenjavanjem treba da budu svesni da će njihova deca možda trebati dodatnu pomoć u opismenjavanju.

Fonološka svesnost
Teškoće sa fonološkom obradom su često razlog zbog kojeg deca imaju teškoća sa govorom, tako da često teškoće sa govorom i opismenjavanjem postoje udruženo. Rad sa teškoćama opismenjavanja koje su posledica fonološkog poremećaja može uključiti program različitih zadataka auditivne diskriminacije reči i glasova. Terapija fonološke svesnosti usmerena je na diskriminaciju među glasovima, sparivanje glasa sa slovom, stapanje glasova da bi se napravila reč i sposobnost prisećanja reči u odgovarajućem trenutku.

Disleksija je specifična smetnja u učenju, koja se ogleda u teškoćama sa čitanjem, pisanjem i spelovanjem. Disleksija nije intelektualna teškoća, što znači da deca sa disleksijom nemaju sniženu inteligenciju. Dete sa disleksijom ima specifične teškoće sa opismenjavanjem, iako uz to često mogu postojati i druge teškoće kao što su kašnjenje u jezičkom razvoju, teškoće u pronalaženju reči i problemi sa kratkoročnom verbalnom memorijom. Postoje različiti tipovi disleksije, npr. neka deca mogu imati teškoća sa čitanjem reči ili ne-reči ili mogu čitati reči ali ne razumeti značenje pročitanog itd. Mnogi programi tretmana disleksije uključuju trening fonološke svesnosti (kao što je ranije napomenuto).

Programi
Postoje brojni programi koji su usmereni na remedijaciju teškoća u opismenjavanju:

  • Fonološki pristup – rad na stvaranju veze slovo-glas, spajanju, segmentiranju, razvijanju svesti o slogu itd.
  • Razumevanje – često deca mogu da dekodiraju glasove, ali ne razumeju reči, tako da je fokus na razumevanju
  • Savetovanje u cilju podizanja samopouzdanja – uporedo sa programom opismenjavanja ovo je pokazalo pozitivne rezultate
  • Partnerski pristup – osobe sa teškoćama u opismenjavanju rade sa drugim, veštijim čitačima i osobama koje bolje vladaju pisanjem, u parovima ili malim grupama.
  • Alternativni terapeutski pristupi – Pristupi kao što je Dejvis metod koriste se sa uspehom kod osoba sa disleksijom. Ovaj pristup koristi aktivnosti kao što su modelovanje glinom slova i reči da bi se pomoglo u prevazilaženju dezorijentacije koju osobe sa disleksijom doživljavaju kada gledaju u slova i reči. Drugi pristupi kao što je Learning Breakthrough uključuju vežbe ravnoteže i koordinacije da bi se poboljšala funkcija malog mozga.