Doviđenja, doviđenja, doviđenja
dovijam se da kažem ja,
a samo mi neka vrištanja
izlaze iz usta.
Dakako zaista želim
da budem pristojna ja,
da budem lepo vaspitana
i veoma, veoma fina.
Da li mi jezik vrišti
ili od užasa pišti?
Ili vodi oduševljeno
i beskorisno galamljenje’
Ja to ne znam…
Baš me zanima
da li on to i sam zna.
jezik je moj priča za sebe.
Jezik je moj samostalna jedinka.
Jezik je moj magična kutija
od nekog sasvim zeznutog lika.
Da me pitate da li ga poznajem
obzirom da živi u meni,
rekla bih vam da i vama
on to isto želi.
On daje meni zabune
danima duge,
i on mene tera
da govorim nizove druge
od onih koje bih htela,
od onih koje bih smela,
od onih koje bih baš volela.
Dakako jezik moj
samostalan život vodi.
On je kao pištolj
koji puca prema vodi.
u toj su vodi reči,
govora ljudskog đerdani,
i koju pogodi metak
ona izađe vani.
I tako ja nikad ne znam
koju ću reč reći,
i koji će glas izaći
prvi, drugi il’ treći.
Moj je jezik zaista
kajak što plovi po Drini,
on vadi veslo iz vode
i kazuje metežne čini.
I brzacima prska,
tiho dakako,
lagani kajak.
A taj sam kajak ja
i moja degradacija.
Danima važim za ludu
i glupu takođe,
i samo sedim i čekam
da jezička samovolja prođe.
No, dani ti
nikako da se istroše.
Jezik je moj
studenac vode loše.
Kada ga nervira mama
on na nju viče.
Onda on dovozi
još gore priče.
To vam je doživljaj ružan
baš veoma jako.
Veoma čest.
I zašto je to tako?


Autor: Vanja