Nudim džaba nadu.

Menjam đozluke od vatre za oči.

Kupujem govor u prahu.

Donosim tuču iznutra, ostavljam i uzimam ujutru.

Jeftino prodajem omaleni vrtlog zbunjenosti. Još i dodajem uz to šačicu nerazumevanja metafora.

Trebam hitno čuvara dužih rečenica da mi otključa vrata da uđem.

Gadan osećaj u ustima menjam za osećaj ukusa, osećaj dodira i osećaj pritiska. 

U tušu čistom ubačeno osećanje užasa, dajem po veoma pristupačnoj ceni.

Još malo, pa nestalo! Izobilje ćutljivosti, kasnu vožnju vodovodskim cevima, događaje iznenadne koji vas teraju u Volgu vrištanja, žilavo meso koje je nemoguće savladati, ćušpajz od učenja nepotrebnog i notu dosta dobrog ljuštenog kikirikija, prodajem povoljno. Nestaje kikirikija, požurite!

Kada Đole kuću gradi, ne treba da brinete. Jole kuću zida na temelju od izmeštenih čulnih kalibracija. Zidovi su od čvrstog ljudskog, robotskog glasa. Da prozori ne bi bili čisti, brinu se nemogućnost izražavanja i odolevanje učenju bilo koje vrste. U krovu je ugrađen dimnjak tantruma. Grejanje je na osovinu izgubljenosti u društvu. U kući koju Jole pravi, nikada nećeš biti svoj gazda!

Kako najbolje da odmorite sebe uvek neumornom diktaturom? Učlanite se u društvo Govorom osušenih tirana, koji uživaju u moru motornih pokreta u kojima niko drugi, osim njih i mene, ne vidi smisao.

Ozbiljno znanje u telu, naspram ozbiljnog neznanja na površini tela, menjam za minijaturno znanje u oba dela.