Ostavi dan da boju daleku, godine daleke ispriča mi danas.

U njegovoj priči upoznaću vreme, došunjano iz vrtloga obojenog istinom i davanjem dela što vatrenu slobodu nose. U davanju tom, oslobodiću sebe okova ovih teških i staklenom vazom obavijenih. Uvek polomljena, stakla te vaze, ubadaju se u moje biće, sokove mu jako cedeći. Odavno bih ja bio isceđen do kraja da vrtloga toga meni nije.

Dan još nije zazorio, a ja sam već počeo da razbijam svoju okolnu vazu u kojoj vodim život. Dovoljno je da šačicu trenutaka doživim i da unesem vibracije njenog slamanja.

Dakako, ljubavi u srcu svom tražim ostajanje. Ovako joj edukovano pevam i recitujem. Ganutošću velikom dajem joj sebe. Njenom saznavanju koračam.

U maženju tražim tvrdoću za staklo moje vaze. Bezbednost počinje da javlja olakšavajuće zvuke koji mi pesmu pevaju u grudima. Želim da to traje zauvek i da nikada čas olakšavanja ne prođe.

 

Ali život je igranka bez prestanka. Kada nećeš da igraš u njoj, neprijatelj joj postaneš. A onda, kuku tebi!

Vaza je tvoja prva na udaru. Lomljava ledenog zvuka galame, vreve i brzine vazino staklence suzom lakog, vanvremenskog bola lomi i svom silom zariva i vadi iz mojega bića.

Đaka ljudi često pogrešno razumeju, važno je to reći. Đak želi da govori nešto lepo a iz usta mu izlazi neka dreka. Kada želim da kažem nešto dostojno, iz usta mi uglavnom izlaze nedostojne ciktarije. Kada đak želi da tugu pokaže, iz usta mu izlazi veseli smeh.

Da, da, da… nije ni čudo što me pogrešno razumete.

Kazaću vam još samo nešto: Moja je ličnost vama galantno skrivena u dubini, ispod onoga što vi pojavno vidite, ali to nikako ne znači da, iako vama nevidljiva, ona ne postoji kao Ja.

Da to sam ja.


Autor: Marko