Da bi uspešnost tretmana bila na maksimalnom nivou neophodno je pružanje podrške celokupnoj porodici. Stoga smo odlučili da organizujemo tri vida podrške porodici:

1. GRUPU PODRŠKE RODITELJIMA dece sa razvojnim problemima u okviru koje bi se osim        savetodavnog rada akcenat stavio na blagotvorni terapijski učinak same grupe, uz usmeravanje terapeuta. Grupa je zamišljena kao sigurno, poverljivo mesto za sva osećanja, dileme, nedoumice ali i radovanje u napredovanju dece.

2. GRUPU PODRŠKE ZA BRAĆU/SESTRE dece sa razvojnim problemima u okviru koje se akcenat stavlja na njihovu ulogu u porodici, razgovor o njihovim osećanjima, strahovima, uz mogućnost ogledanja u postupcima drugih članova grupe.

3. OBUKU ČLANOVA PORODICE kako podsticati socijalno prihvatljive modele ponašanja i transfer svega što se radi na tretmanu u kućne uslove i druga socijalna okruženja
Ovaj vid podrške podrazumeva obuku roditelja i ostalih članova iz detetovog neposrednog okruženja kako da naprave transfer onoga što dete uči na tretmanu u svakodnevno životno okruženje. Takođe ovaj segment podrazumeva i implementaciju strategija modifikacije ponašanja i pomoć u rešavanju nedoumica i teškoća sa kojima se roditelji i ostali članovi detetovog neposrednog okruženja susreću u procesu odgajanja deteta sa smetnjama u razvoju. U okviru ovog vida podrške defektolozi izlaze na teren i obučavaju osobe iz okruženja kako da konkretno primene date strategije i savete u kućnim uslovima kao i u drugim socijalnim okruženjima u kojima se dete svakodnevno nalazi. Ova karika je u ranoj intervenciji od ogromne važnosti obzirom da je vežbanje naučenog u drugim okruženjima, doslednost u zahtevima koji se pred dete postavljaju kao i doslednost u reakcijama na određena ponašanja preduslov za generalizaciju i transfer naučenog u svakodnevni život. Roditelji i druge osobe iz okruženja će dobijati obuku a zatim i konkretne zadatke koje oni sa svoje strane treba da urade. Takođe će se vršiti stalna provera i pružanje podrške da bi se obezbedilo adekvatno izvođenje datih zadataka. Time se izbegava pojava da dete ono što nauči na tretmanu ne primenjuje nigde drugde ili pojava da dete na tretmanu ima jedan oblik ponašanja a u svakodnevnom životu funkcioniše na sasvim drugačiji način. Glavni cilj ovog dela intervencije, pored usvajanja i generalizacije novih znanja i veština, je da dete iz svog repertoara izbaci bilo kakav vid agresivnog ponašanja kojim može ugrožavati sebe samog ili nekog drugog i da nauči socijalno prihvatljive modele ponašanja i zadovoljavanja svojih senzornih potreba čime se stvara preduslov za kvalitetnu inkluziju u društvenu zajednicu.