jdpoupufćapjhćfpuoćpugpe9ug

Ideja da u repertoar svojih usluga uvedemo igrovne parove, trijade i grupe odgovor je na potrebu  velikog broja dece sa kojom radimo za ovakvim vidom podrške.

 Igrovni parovi

Igrovni parovi prvo se formiraju sa bratom ili sestrom deteta. U okviru ovog tipa para učimo da se igramo i osmišljavamo kako da se i u kućnim uslovima podstiče, uvežbava i usložnjava njihova međusobna igra. Time produbljujemo odnos među decom i dajemo im priliku da obogate i osnaže svoj odnos. Ono što ovde započnu moći će kod kuće i na drugim mestima da na mnogo različitih načina provežbaju i prošire.

Drugi tip igrovnog para je kada uparujemo dvoje dece koji su međusobno kompatibilni. U slučaju da neko nema brata ili  sestru, može se početi učenje igre i u okviru ovakvog para.

Sledeći nivo bio bi formiranje igrovnih trijada, u okviru kojih će se igrati po troje dece i tako se, postepeno, penjati lestvicom ka grupnoj igri.

     Kako se razvija igra?

Igra počinje kao senzo motorna aktivnost kojom deca istražuju svet oko sebe i manipulišu igračkama. Kako deca sazrevaju njihova igra postaje više simbolička. U takvom tipu igre koji se još zove igra pretvaranja, maštovita igra ili reprezentativna igra, deca koriste mentalne reprezentacije da podstaknu igru, da predstave nepostojeće predmete, da unapred planiraju akcije, da zamene jedan predmet drugim, da usmeravaju složene radnje prema sebi i drugima i da se angažuju u složenim ponašanjima.

     Zašto je igra važna?

Gore navedeni vidovi igrovnog ponašanja podstiču uzročno posledično mišljenje i pomažu deci da vide stvari iz tuđe perspektive. Ponašanja koja deca u igri uvežbavaju i razvijaju su takođe povezana sa kreativnošću, rešavanjem problema, hipotetičkim rezonovanjem i konzervacijom. Tako igra deci pruža osnovu na kojoj se razvijaju kognitivne sposobnosti. Igra i jezički razvoj se međusobno podupiru i prate paralelne tokove, posebno na ranom uzrastu. Kako se povećava kompleksnost igre povećava se upotreba jezika i razvoj rečnika. Kroz igru deca vežbaju i rafiniraju jezičke veštine i uče nove veštine koje se mogu primeniti u mnogim kontekstima.

Kašnjenje u govorno jezičkom razvoju i igra

Deca sa kašnjenjem u govorno jezičkom razvoju često imaju teškoće u socijalnim veštinama i ograničen repertoar igre. Ona imaju teškoća sa započinjanjem i održavanjem igre zbog čega provode manje vremena u grupnoj igri. Takođe, imaju nezreliju igru i manje maštovitosti tokom slobodne igre. Tip igre kojom se oni igraju uključuje jednostavnu manipulaciju igračkama koja je često repetitivna i šablonska umesto dramatična i simbolička. Ona teže da se igraju samo sa pojednim detetom i ukoliko je to dete odsutno, retko se uključuju sa drugom decom ili u druge aktivnosti. Deca sa kašnjenjem u govorno-jezičkom razvoju češće ispoljavaju problematična ponašanja kod kuće i u vrtiću i zbog toga su izolovani od vršnjaka, propuštajući prilike da uče kroz igru. Igra služi mnogim kognitivnim funkcijama i određeni tipovi igre mogu pospešiti detetove kognitivne sposobnosti i pomoći mu kada se suočava sa drugim razvojnim zadacima kao što su mišljenje, rešavanje problema i govor.

Učenje igre

Rana intervencija može pomoći deci da nauče veštine igre a samim tim i otvore vrata svim blagotvornim uticajima koje igra ima na govorno-jezički, kognitivni i socijalni razvoj deteta. Podsticanjem, modelovanjem i nagrađivanjem efikasno podstičemo razvoj veština igre i preveniramo teškoće u društvenoj interakciji.