Njuškicom malom, nosićem sićušnim, glavicom okrenutom ka gore veverica je njuškala vazduh…
„Dajemo ti korisni savet, rekoše krtice, bolje nabij dole u zemlju to tvoje njuškalo, pa ćeš u njoj više divnih stvari naći.“
Veverica ih posluša i zari njuškicu u zemlju. Komadi zemlje uđoše joj u nos i zamalo se ne uguši. Da, da, da.
Dođoše onda neke ošunjujuće mirisne note u njen tek očišćeni nos, đakonije koje su joj nalikovale na dom njen, onaj stari, koji je živeo u njenom sećanju. Da, da, da.
I onda je savetovaše ribice da zagnjuri glavicu u njihovu, toliko bogatu, vodu. I ona ih odmah posluša. Čim zaroni glavicu, voda joj ispuni nosić i ona zaprepašćeno shvati da se opet davi. O tome ti pričam.
Želela je da nauči od drugačijih…
I baš kada je nemo gledala u vodenu površinu, dođe do njenog nosića opet onaj divni domaći miris koji je najviše danima pokušavala da locira. Odlučila je da ovoga puta, dovoljno dugo, divan miris prati na svoj način.
Krenula je, onako kako to samo ona ume, da traži miris opojan i divan. Vadila je tonove iz vihorova vetrova. Trčkarala je ovom i onom bodljikavom korom drveća. Videla je onoliko sočnih i divnih, starih i uvelih, izgriženih i celih, zelenih i žutih listova…
Došla je do jednog udaljenog stabla. Gledala je njega velikim, širom otvorenim očima.
Dovoljan joj je bio trenutak gledanja u njega da bi se svega setila. Dana tih divnih, bezbrižnih, ispunjenih srećom jakom. Zidanje zida od žirovih kapica, valajnje u vanvremenskoj dimenziji žirovljevih miomirisnih isparenja. Da, da, da, o tome ti pričam.
I onda, ono što se desilo tu, kod drveta tog.
Okom svojim dovođenim iz daljine veverica je ugledala kuću svoju staru, rodnu, u kojoj je odrasla ona i njeno porodično stablo. To je bilo njeno porodično stablo u pravom smislu te reči. Tu je pronašla ono za čime je u celom svetu tragala.
„U čemu je štos?, pomisli ona, Pa zar nisam od ovoga pobegla da bih nešto bolje pronašla?“
Njuhom svojim onjušila je tu suštu divotu svog unutrašnjeg sveta koji se u dlaku slagao sa svetom oko nje i, zaista, je ugledala da ne mora više nigde ništa novo da traži. Sve je bilo tu. Želela je pošto poto da najviše visine dostigne i da najpoznatija veverica postane. I da najživlje život svoj proživi, i mnogo da je cene, i mnogo da traže njeno društvo. I zaista je u tome i uspela. Družila se sa krticama, pticama, pčelama, ribama, tvorovima, upornim mravima i raznim drugim poznatim i nepoznatim stvorenjima. Sa svima, osim sa vevericama.
Sada, šta reći? Veverica se vratila svojoj kući i tamo pronašla ono što je mislila da tamo nikada neće naći.
To lepo osećanje zadovoljstva onime kakvi smo trebalo bi svi da pokušamo u sebi da pronađemo. Jedino tada ćemo moći da budemo zaista iskreno i istinski srećni.

Autor: Andreja