Novo mi je domovino to
što u tebi nosim tugu,
što u tebi utirem suze
i ostavljam ljubav u lugu.
Govorim domovini svojoj da odavno ona domuje u nekom drugom paviljonu,
ko zna gde i kako.
Uvek mi je studeno to njeno zimovanje,
to njeno letovanje,
to njeno jesenovanje i njeno prolećevanje
na nekom davnom, ni dokle vodećem putu.
Gde si pošla domovino zelena i kostima izvojevana?
Gde si krenula, ka kome, ka čemu?
Gde ide tvoj voljeni ovozemaljski korak?
Gde trče tvoja dečica čistih srca svojih?
Ka kome ih vodiš, o domovino moja?
Ka kome ih šalješ da idu?
Ka tuzi ili ka ovoj mojoj želji?
Želim da dečica srpska gaze po moru dobrote.
Želim da danima svojim vezu venac čistote.
Da njima Ljubav tvori najlepša dela svoja.
Da kada jako dovode nedaće drugi na njih
oni ostanu uspravno da stoje, lica ko sunce svetlih.
Da svetle čašću svojom
ko preci njihovi slavni.
Da njima ponosni budu
svi srpski veterani.
O domovino moja, gde ih ti vodiš?
Da ih odigneš od zemlje na kojoj su rođeni,
da ih otrgneš od korena na kojim su hranjeni,
Korena svetih srpskih.


Autor: Andreja