Daleke mete na horizontu stoje

i u njih gađaju ruke moje

i nikako da ih pogode

i uvek izazivaju neke nezgode.

Mete daleke na horizontu stoje,

u njih gađaju oči moje.

Oči su moje pogleda dugih,

oči su moje pogleda zamućenih,

gađaju sliku mutnu dakako,

ne videći da su omašile jako.

Govor je moj ćutanje duboko.

Bolje da metu ne vidi oko

jer onda oko govoru kaže

da treba metu da mu pokaže.

I oko gleda u visinu

i govor ćuti u dubinu

i ruka gađa u blizinu

i noga ide u daljinu.

Svako na svoju stranu vuče,

u oštroj krivini onda jauče.

Oko i govor svojom stazom jure,

ruke i noge zbog nečeg se dure.

Do kada ću morati da mete mašim?

Odgovorite mi rečima vašim.


Autor: Jana