Bila jedna mala baričica koja se napravila na betonskoj ogradi. Danima je tu stajala dobijajući mirno, stalno sipljenje kiše. Voda se talasala prateći kapljice koje su dobovale po njenoj površini. Zvonjava svake kapljice ispunjavala je njenu suštinu. Djonom je nisi mogao zgaziti i tako unositi dodatne usiljene vibracije. Vešto dakako, voda njena dozivom svojim valove svoje nudi.

Dečija odabrana osećanja uzilaze uz moje biće dajući mi silinu lepotnih gošćenja u baletskoj suštini baričice. Uvek kada ja jako vidim baričicinu zaistu vatrenu, žensku adadjo, vidim eleganciju koja me ostavlja bez daha.

Ne dam ti da me kognitivno podcenjuješ, čitaču ovih redova i da misliš da moja opčinjenost baričicinom divotom, koja izaziva vatrenu reakciju mojega tela, u vidu vrištanja ili doživljavanja kakvog motoričkog, daje tebi za pravo da me vredjaš smatrajući me mentalno zaostalom.

Vatrenost mojega uma nije ništa slabija od tvoje. Djonom mojim gazim po istoj zemlji kao i ti, vazduh koji dišemo nam je istog sastava, samo je moj nervni sistem drugačije umrežen od tvog, pa ja ne mogu da pomeram telo u skladnoj misaonoj zajednici sa svojim unutra vodjenim životom.

Važno je da ovo čuješ, čitaču ovih redova, jer ja sam tu pored živoga tebe isto toliko živa kao i ti. Molim te da me poštuješ onoliko koliko ja poštujem tebe.


 

Autor: Kata