Ukoliko osećate da vaše dete pokazuje simptome ili znake autizma trebalo bi da posetite prikladno kvalifikovanog stručnjaka koji bi postavio dijagnozu. Dijagnoza autizma je bazirana na interpretaciji simptoma i ponašanja koji su primećeni u direktnom kontaktu sa detetom ili o kojima su roditelji ili startelji izvestili stručnjaka. Mnoga deca sa autizmom takođe imaju i izraženih teškoća u učenju, tako da treba uraditi diferencijalnu dijagnozu. Prvi znaci autizma mogu se ispoljiti na nekoliko načina (ali ni jedan od dole navedenih NE znači da vaše dete ima autizam)

Socijalna interakcija:

  • Bolje se vezuje za predmete nego za ljude
  • Može prilaziti i tolerisati prilaženje samo od strane poznatih ljudi
  • Nesvestan jednostavnih društvenih pravila
  • Može ponavljati reči i fraze koje su izgovorili drugi
  • Retko koristi kontakt pogledom ili gestove

Socijalna komunikacija:

  • Govorno jezičke veštine kasne
  • Ponavlja reči i fraze i/ili ih koristi van konteksta

Socijalna imaginacija i fleksibilnost mišljenja:

  • Ne stupa u interakciju sa drugom decom
  • Jako se uznemiruje čak i zbog malih promena u poznatoj rutini
  • Može izvoditi repetitivne(ponavljajuće) pokrete tela
  • Može mu nedostajati imaginativna igra, samo ponavlja iste sekvence i koristi isti dijalog
  • Može biti preosetljiv na zvuk, svetlo i/ili dodir

To su samo neki od mnogo mogućih simptoma a dete može pokazivati neke od ovih simptoma iako nema autizam (mogu imati oštećenje sluha ili teškoće sa učenjem ili jezički poremećaj ili poremećaj senzorne integracije i ispoljavati neke od gore navedenih simptoma). Ukoliko ste zabrinuti za razvoj svog deteta zamolite doktora da vas uputi na odgovarajuću procenu. Rana dijagnoza je važna zato što će relevantni stručnjaci biti pravovremeno uključeni i postaviće se strategija pomoći detetu i roditeljima. Važno je uključiti iskusnog logopeda koji će se fokusirati na sve aspekte komunikacije.

Postoji nekoliko stanja koja staju pod kišobran poremećaja autističnog spektra. Tu su uključeni: autistični poremećaj (poznat kao Kanerov sindrom ili klasični autizam), Aspergerov sindrom i pervazivni razvojni poremećaj (drugačije nespecifikovan), Retov sindrom i Helerov sindrom (poznat kao dečiji dezintegrativni poremećaj). Veruje se da oko 70% osoba koje pokazuju autistične simptome imaju autistični poremećaj.

Trijada poremećaja

Bolje razumevanje poremećaja razvilo se 1979. g. kada su Lorna Ving i Džudit Gould primetile da osobe autističnog spektra obično pokazuju „trijadu poremećaja“.

  • Socijalna interakcija: Osobe mogu imati teškoće u sklapanju prijateljstva, razumevanju šta druga osoba misli ili oseća i u kooperativnom radu sa drugima. Socijalne interakcije variraju od povučenosti do neobičnog socijalnog ponašanja. Osoba može da ne ostvaruje kontakt očima niti da odgovara kada joj se obratimo.
  • Socijalna komunikacija: Razumevanje je mnogo lošije od izražavanja a izražavanje je često eholalično (ponavljanje reči ili naučenih fraza). Postoje teškoće u prikladnoj upotrebi i razumevanju gestikulacije, izraza lica, govora tela i intonacije. I druge veštine socijalne komunikacije kao što je npr. naizmeničnost takođe mogu biti problematičan koncept. Govor može kasniti a malo je pokušaja komuniciranja na druge načine. Osobe sa autizmom mogu jako retko inicirati komunikaciju.
  • Imaginativno mišljenje: Osobe imaju teškoće sa empatijom, imaginativnom igrom i postaju uznemirene kada dođe do promena u rutini. Rešavanje problema je osobama sa autizmom teško i oni često mogu zauzimati bukvalnu perspektivu. Šale, metafore i sarkazam se ne razumevaju. Neke osobe mogu izvoditi repetitivne pokrete (lepršanje rukama ili vrtenje predmeta itd.) i imati opsesije ili vezanost za određene objekte. Oni takođe mogu imati razrađene rutine koje prate u određenim okruženjima.

Ving i Gould takođe napominju da mnoge osobe ispoljavaju senzornu preosetljivost na zvuk, miris, ukus i dodir. Neki pojedinci su skloniji neprikladnom i problematičnom ponašanju, posebno ako se uznemire.

Mnoge odobe sa poremećajem autističnog spektra imaju udružene razvojne teškoće koje mogu uključivati teškoće sa učenjem, kašnjenje u govorno jezičkom razvoju, hiperaktivnost i epilepsiju.

Neki pojedinci mogu pokazivati samo blage oblike gore navedenih poteškoća.