Ponašanje i komunikacija
Neke odrasle osobe sa poremećajem učenja često ispoljavaju neprikladno i problematično ponašanje. Iako postoje mnogi razlozi za takvu vrstu ponašanja, ono je često povezano sa neuspehom u komunikaciji. Kada neko nije u mogućnosti da se izrazi ili ne razume šta bi trebalo da uradi dolazi do pojave takvih ponašanja.

Budite svesni svog jezičkog nivoa
Ukoliko je kod osobe prisutno problematično ponašanje, važna stvar koju treba uzeti u obzir je nivo razumevanja jezika. Nedostatak razumevanja se često previdi zato što osoba deluje kao da razume šta se oko nje dešava. To je posebno tačno za odrasle osobe sa autizmom koje imaju razvijen ekspresivni govor i koriste ga u velikoj meri (ne nužno funkcionalno) što daje utisak da je njihovo razumevanje bolje nego što zaista jeste.

S druge strane, i onda kada osoba ima teškoće sa ekspresivnim jezikom, problemi sa ponašanjem se isto tako lako mogu desiti. Na primer, ako Mića ne može da vam kaže da ga boli zub, verovatno će postati namćorast ako ga uporno terate da izađe napolje da igra košarku.

Postoji mnogo načina na koje možete da prilagodite svoju komunikaciju da biste olakšali razumevanje, usklađujući svoje izražavanje sa jezičkim nivoom slušaoca i smanjujući složenost svojih rečenica kada god je moguće. Morate biti svesni da jezičko razumevanje osobe može biti još niže nego što mislite da jeste. Važno je da te oblasti proceni kvalifikvani logoped.

Pristup minimalnog govora
Pristup minimalnog govora fokusira se na upotrebu jedne ili dve ključne reči, pre nego rečenice. Na primer, nastavnik bi mogao da kaže osobi sa autizmom:“Dobro, obuci tvoju jaknu i čizme pa idemo napolje da se šetamo“. Osoba možda neće moći da razume ništa od ovoga i zato će potpuno ignorisati učitelja ili će samo pratiti ono što i drugi rade. Kao alternativu, nastavnik može da odvede osobu do jakne i kaže „jakna“ pa onda “šetnja”. U ovom slučaju osoba može shvatiti da kada mu damo jaknu on ide napolje, a kada čuje šetnja, možda će moći da razume pojedinačnu reč i da shvati da ide u šetnju. Koristeći pojedinačne reči da opišemo ono na šta usmeravamo pažnju, olakšavamo osobi da napravi vezu između reči i predmeta ili situacije. Na taj način osoba može da počne da povezuje objekte ili događaje sa određenim rečima.

Kada koristimo jezik, takođe je važno da izbegavamo apstraktan jezik i apstraktne pojmove. Na početku je verovatno najbolje da se držimo imenica (jakna, čaša) i glagola (trči, pliva), pre nego prideva (veliki, star), predloga (u, iza), zamenica (on, moje) ili vremenskih koncepata (sutra, popodne).

Pristup minimalnog govora može se koristiti sa odraslima ili decom sa ozbiljnim kašnjenjem u komunikaciji. Korišćenje samo pojedinačnih reči često može biti mnogo efikasnije od rečenica. Postoje dokazi koji pokazuju da pojednostavljivanje jezika ne samo da pomaže osobama sa autizmom da bolje razumeju jezik, već takođe ima pozitivan efekat na ponašanje, ohrabrujući interakciju i odgovore. Problemi u ponašanju često se javljaju zbog toga što osoba ne razume šta se dešava i šta drugi ljudi očekuju. Pojednostavljivanjem jezika neprikladna ili problematična ponašanja mogu biti izbegnuta.

Dodavanje dodatnih znakova uz pojedinačne reči takođe može olakšati razumevanje. Korišćenje vizuelne podrške, znakova ili gestova ili objekata uz govor daje osobi dodatnu pomoć. Takođe, treba napomenuti da ukoliko koristite vizuelnu podršku itd. i dalje nastavite da upotrebljavate pojedinačne reči, jer duže rečenice mogu odvratiti pažnju od drugog vida podrške.

Intenzivna interakcija
Sa neverbalnim osobama koje imaju znatne teškoće u učenju ili „težak“ autizam je često veoma teško stupiti u interakciju. Oni ne samo da imaju izrazite teškoće, već mogu biti nesposobni da izraze svoje sopstvene potrebe i osećanja. Pod „teško“ autističnim podrazumevamo one osobe koje su neverbalne, nekomunikativne i često opisivane kao „u svom svetu“. Te osobe imaju teškoća sa praćenjem naloga i mogu ispoljavati problematična ponašanja ukoliko im priđete ili ih ohrabrujete da nešto urade.

Intenzivna interakcija pokušava da stvori komunikativno okruženje koje je prijatno i nije preteće osobama iz autističnog spektra ili sa teškim oblikom poremećaja učenja. U neku ruku, model ovog pristupa je uzet iz načina na koji mi prvo počinjemo da komuniciramo sa bebama, gde su interakcije kratke i uključuju zvukove, dodir i kontakt očima. Interakcije su kratke ali se mogu produžavati tokom vremena.

U krajnjoj liniji trudimo se da osoba:

  • Prihvati naše prisustvo
  • Dozvoli prisustvo u svom ličnom prostoru
  • Obrati pažnju na drugu osobu (u početku makar u prolazu/na kratko)
  • Dopušta i upotrebljava neku vrstu dodira
  • Uspostavlja kontakt očima
  • Koristi facijalnu ekspresiju
  • Se usmeri na govor tela i izraz lica
  • Naizmenično učestvuje u komunikativnom ponašanju
  • Naizmenično učestvuje koristeći vokalizacije koje mogu početi da imaju značenje
  • Eksperimentiše sa komunikacijom
  • Uči uzročno posledične odnose

Kroz primenu i prihvatanje intenzivnih interakcija postižemo to da osoba sa autizmom postaje aktivni učesnik koji je motivisan da komunicira i koji će preuzeti vođstvo i osetiti osećaj kontrole nad komunikativnom situacijom.

Kroz ovaj pristup možete napraviti vezu sa osobom, stvoriti prijatnu razmenu, smanjiti problematična ponašanja i razvijati komunikativne veštine. Za početak, sesije treba da budu vrlo kratke ali tokom vremena produžavane, sa variranjem aktivnosti. Sesije treba izvoditi nekoliko puta dnevno u okruženju jedan na jedan.

Primenjena analiza ponašanja
Upotrebom primenjene analize ponašanja (ABA) nove veštine se uče tako što se zadaci razbijaju na male korake koji se onda postepeno savlađuju. Podsticanje, oblikovanje i nagrađivanje se koriste da bi motivisali osobu da završi korake. ABA može biti deo sveobuhvatnog programa ili se koristiti da se pokušaju naučiti pojedini zadaci, nova ponašanja i zamene neprikladna ili problematična ponašanja.

Idealno bi bilo imati veštine psihologa da nam pomognu u proceni i pravljenju programa ali to nije uvek moguće. Dakle, postoji mnogo stvari koje možemo uraditi da bismo pokušali da promenimo ili zamenimo problematično ili neprikladno ponašanje. Da bismo zamenili ponašanje moramo utvrditi uzrok tog ponašanja (antecedent), opisati koje se ponašanje javlja i posledice i funkciju tog ponašanja. Moramo posmatrati, procenjivati, definisati ponašanje i izmeriti ga. Tek onda kada znamo uzroke i posledice ponašanja možemo da počnemo da razmatramo kako da ga promenimo.